DRAGI DJEDE BOŽIĆNJAČE.....................
Tako obično počinju prva dječja pisma, a tako je počinjalo i moje kad sam bila dijete.
I moram priznati da mi tu pisanje nikada nije bio problem i uvijek bih se jako potrudila, pisala bih dugačka pisma ali i slova mi nikad nisu bila ljepša kao u tim pismima.
Danas i moje dijete piše takva pisma i jako se veseli kad dođe vrijeme za to.
Moja kćer ima 9 godina, ide u treći razred i da.....još uvijek vjeruje da Djedica postoji.
Meni osobno to ne smeta, dapače, sretna sam kad je vidim kako se cijela daje za to pismo i danima razmišlja što bi željela a nakon što se potrudi da bude lijepo i točno napisano, nakon što mu se pohvali kako je bila dobra, pomagala.......ona napiše da ne želi ništa jer ima svega pa neka djedica darove namjenjene njoj daruje djeci koja nemaju. Naravno da su to trenuci kada možeš biti ponosan na dijete, i kada jesi ponosan.
Sjećam se, kada sam ja saznala da On ipak ne postoji, srušio mi se svijet i nekako se više nisam osjećala kao dijete, kao da sam najednom postala odrasla a ipak sam još uvijek bila dijete.
Sjećam se svog sina koji je iz škole došao plačući (4.-ti razred) i rekao kako smo mi lažovi i da ga cijeli život varamo.....
Pitam se koje je to neko vrijeme kada bi djetetu ipak trebali otkriti istinu, i bismo li uopće trebali ili da čekamo da samo shvati ili sazna od drugih.
Danas djeca imaju puno informacija, puno razgovaraju o svemu pa tako u nekom trenutku dođe vrijeme za razgovor o Djedici a tada bi možda mogla nastati i panika.
Ja sam odlučila svoje dijete još ostavit u snovima i maštanju, barem još ovaj Božić. No naravno mnogi su podjeljenog mišljenja..........pa sam napravila jedno malo istraživanje i odlučila saznati upravo od roditelja djece dobi moje kćeri, što oni misle o toj temi, ali što misle i roditelji djece vrtičke dobi. Naravno sve je bilo vrlo spontano pa roditelji i nisu znali da se zapravo radi istraživanje o mišljenju roditelja već su bili uvjereni da ja tražim savjet.
Pa je pitanje, izgledalo ovako:
a neki odgovori ovako:
Mnogi su bili mišljenja kako su oni još uvijek djeca i da ih treba ostaviti da vjeruju dokle god sami ne otkriju istinu no bilo je i onih koji su mislili kako dijete u toj dobi već odavna treba znati tko postoji a tko ne.....
Kako god bilo, ja ću svoje dijete ostaviti da vjeruje, da i dalje sanja i mašta.....jer vjera, snovi i mašta su nešto što nas drži i pokreće.....
A kad jednog dana otkrije istinu biti ću uz nju i objasniti joj da roditelji nisu lažljivci već osobe koje svom djetetu žele samo dobro i da ono bude sretno, a vjera u Djedicu je upravo nešto što ju je činilo sretnom tolike godine.
Nema komentara:
Objavi komentar